Papa

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Papa
Pappas
Papa Franjo najnoviji papa
Papa Franjo najnoviji papa
Država  Vatikan

Papa (latinski = otac, od grčkog pappas = otac[1]) je ime za poglavara Katoličke crkve - najveće od tri kršćanske denominacije. Ime papa se napočetku koristilo za sve biskupe Zapadnog svijeta, i kao titula Patrijarha Aleksandrije, koji još i dandanas nosi tu titulu. Od 1073. papa Grgur VII. ograničio je korištenje tog imena samo na rimskog biskupa, potvrđujući time praksu koja je postojala još od 9. vijeka.[1]

Historija

Prema službenoj kronici - Annuario Pontificio, od sv. Petra koji se tradicionalno smatra prvim papom, izredalo se više od 260 papa. Od njih su 78 su proglašeni svetim, uz to postojalo je i nekoliko antipapa. Većina nositelja te titule bili su Rimljani ili Italijani, uz nešto pripadnika drugih evropskih naroda, i svi odreda muškarci, iako je po legendi iz 13. vijeka to bila i jedna žena - Papisa Ivana. Tokom dvije hiljade godina razvoja papinskog sistema i prakse izbora papa u konklavama, pape su imale jednu od ključnih uloga u svijetskoj i historiji Zapadnog svijeta.[1]

Početkom 3. vijeka titula papa koristila se kao izraz poštovanja za ljude na visokim crkvenim položajima. Od 5. vijeka počeo se naročito koristiti kao ime za rimskog biskup]]a, a nakon 8. vijeka po Zapadu isključivo za njega.[2] Sve to potvrđeno na Firentinskom koncilu 1439., a nakon tog i na Prvom vatikanskom koncilu iz 1870. i to kao dogma, to je potvrdio i Drugi vatikanski koncil održan 1964. Sukus tih teza je da je da je sam Isus Krist prenio položaj prvenstva u crkvi isključivo sv. Petru. Prvi vatikanski koncil je definirao primat sv. Petra kao neoborivu činjenicu, referirajući se na tri klasična novozavjetna teksta koja su povezana sa tim, a to su Evanđelje po Ivanu (1:42, 21:15), i iznad svega Evanđelje po Mateju (16:18.) Koncili su shvatili te tekstove, zajedno sa Evanđeljem po Luki (22,32), kao jasni dokaz da je sam Isus Krist postavio sv. Petra kao apostolskog kneza i poglavara crkve, kao nepogrešivi autoritet, po pitanju vjere i morala.[2]

Historija papinstva može se podijeliti u pet glavnih perioda: Prve pape, od sv. Petra do Pelagija II. (590.); Pape za srednjeg vijeka, od Grgura I do Bonifacija VIII (590.-1303.); Pape za renesanse i reformacije, od Benedikta IX. do Pia IV. (1303.-1565.); Novovjeki pape, od Pia V. do Klementa IV. (1566.-1774.) i Pape novih vremena od Pio VI. (1775.- 99).[1]

Prve pape

Osim nekih aluzija na Rim u Prvoj Petrovoj poslanici, nema nikakvih historijskih dokaza da je sv. Petar doista bio prvi rimski biskup, kao i to da je živio u Rimu.[1] On je prema tradiciji u Rimu bio i razapet, za velikih hajki na kršćane sredinom 60-ih, i to naopako sa glavom preme dolje. Bez obzira na to do kraja 1. vijeka, njegov boravak u imperijalnoj prijestolnici postao je činjenica, u koju su vjerovali brojni kršćanski lideri. Rim je dobio primat i počasno mjesto, vjerojatno i zbog tog jer se uporno tvrdilo, da se u njemu nalaze grobovi svetih Petra i Pavla. Te tvrdnje dobile su na težini, kad su 1939. ispod oltara Petrove bazilike - pronađene kosti za koje je papa Pavao VI. (1963.-78.) - 1965. izjavio da su autentične. Uz to činjenica da su brojni martiri, koji su umrli za vjeru potjecali iz prijestolnice Rimskog Carstva, dala je rimskim zahtjevima za prvenstvom - dodatnu težinu. Krajem 2. vijeka pojavila se - Petrova teorija, koja je dodatno ojačala poziciju Rima, po njoj je sam Isus Krist odabrao Petra da bude njegov predstavnik na zemlji i vođa kršćanske crkve, kao i to da se ta pozicija prenosi na njegove njegove naslednike - rimske biskupe. Prema teoriji Isus ga je nazvao stijenom (Petros) crkve i rekao mu; "Dat ću ti ključeve kraljevstva nebeskoga, a sve što vezujete na zemlji bit će vezano na nebu , i sve što izgubite na zemlji bit će otklonjeno na nebu "(Matej 16: 18-19).[1] Pozicija Rima bila je ugrožena sredinom 3. vijeka, kad su sukobili biskup Kartage Ciprijan i papa Stjepan I. (254.-257.) oko Stjepanove tvrdnje o doktrinarnom autoritetu nad univerzalnom (katolikos) crkvom. Ipak u kritičnom periodu između papa Damaza I. (366.-384.) i Lava I (440.-461.), čak devet papa dalo je snažnu podršku rimskom primatu, usprkos rastućem izazovu Konstatinopolske patrijarhije, iza koje je stao Bizant.[1]

Lav I., jedan od dvojice papa koji je dobio epitet "Veliki", imao je ključnu ulogu u ranoj historiji papinstva. Pored titule pape, dodao si je i stariju rimsku titulu - Pontifex Maximus (glavni svećenik). Uz to je učinio važnu razliku između pape kao ličnosti i njegove funkcije, tvrdeći da se funkcijom dobija i sva moć koja je dana sv. Petru.[1] Iako je Halkedonski koncil, kog je sazvao i organizirao bizantski car Markijan 451., dao konstatinopolskom patrijarhu istu poziciju na Istoku, kakvu je rimski biskup imao na Zapadu, ostao je zapamćen i po nastupu Lava I. koji je odlučno govorio o dogmatskim pitanjima, poput samog Petra i time na neki način istaknuo primat pape.[1] Vezu između Petra i pozicije rimskog biskupa naglasio je Gelazije I (492.-496.), kao prvi papa koji se nazvao - "Kristovim vikarom". Galezije je u svom pismu bizantskom caru - Duo sunt (Dvoje su) u kom je artikulirao dualističku strukturu moći, inzistirajući na tom da papa utjelovljuje duhovnu moć, za razliku od cara kome pripada temporalna svjetovna moć. Ta pozicija koju je podržao i papa Pelagije I. (556-561) postala je važan dio srednjovjekovne eklesiologije i političke teorije.[1]

Pape za srednjeg vijeka

Iako je mnogo tog o prvim papama, zaklonjeno velom tajni, većina istraživača se slaže da su rimski biskupi bili birani slično kao i drugi biskupi, odnosno da ih je birao lokalni kler i vjernici, iako postoje dokazi da su pojedini biskupi pokušali sami postaviti svoje nasljednike.[1] Izbori nisu bili uvijek miroljubivi, jer su se frakcije oko rivalskih kandidata znale zakrviti, pa su i carevi morali intervenirati; na kraju su čak morali preuzeti brigu o izboru. Nakon Pada Zapadnog Carstva - 476., utjecaj bizantskih careva na pape, vremenom je oslabio, dok je istovremeno ojačao onaj germanskih vladara i vodećih rimskih patricijskih porodica. Kako je prostor Zapadnog Carstva za Ranog srednjeg vijeka bio politički nestabilan, pape su često bili prisiljeni činiti kojekakve ustupke svjetovnim vladarima u zamjenu za zaštitu. Nakon propasti efikasne bizantske kontrole nad Apeninskim poluotokom u 8. vijeku, pape su pomoć potražile kod novih njemačkih vladara, služeći im kao simbol carske slave.[1]

Papa Grgur I. (590.-604.) bio je prvi srednjovjekovni papa i drugi papa koji je smatran "velikim", on se za svog pontifikata suočio sa brojnim izazovima, uključujući kugu, glad i prijetnje Bizanta i Langobarda (germanskog naroda koji je tokom 6. vijeka provalio na Apeninski poluotok). Iako je lično vjerovao da je samo dio kršćanske zajednice na čijem je čelu bizantski car - Grgur I. je ipak svoju pažnju usmjerio prema germanskim narodima koji su naslijedili Rimljane kao vladari Zapadnog rimskog carstva.[1] Na taj je način je utro put budućim papama po Zapadu.[1]

Od brojnih važnih uspjeha Grgurova pontifikata treba spomenuti njegov napor da zaustavi invaziju Langobarda i uspjeh kad ih je preobratio iz arijskog kršćanstva u prozapadne kršćane, uz uspješnu reorganizaciju velikih papinskih feuda. Pored tog doprinjeo je razvoju srednjovjekovne duhovnosti, napisavši brojne spise, kao što je Moralia in Job, moralni komentar, a valja spomenuti i njegovu evangelizacijsku misiju u Engleskoj.[1]

I on je inzistirao na tezi Lava I. po kojoj su pape nasljednici svih ovlasti sv. Petra, pa se na njihove odluke nemože žaliti.[1] Usprkos Grgur I. uspješnom pontifikatu, stanje papinstva i dalje je bilo neizvjesno, nakon što se Bizant povukao sa Apeninskog poluotoka a Langobardi nastavili ugrožavati sigurnost Rima. Situacija se pogoršala tokom 8. vijeka nakon što je novi bizantski car Lav III obnovio moć Bizanta uspješno odbacivši arapsku invaziju sa istoka. Lav III je reorganizirao carstvo i nametnuo nove porezne obaveze svojim apeninskim subjektima. Također je intervenirao u doktrinarnim vjerskim pitanjima, i to bez ikakvih konzultacija sa papama - tako je uveo politiku ikonoklazma. Nova imperijalna fiskalna i vjerska politika i ograničena imperijalna podrška protiv Langobarda potaknule je pape da pronađu nove zaštitnike.[1] Tako je 739. papa Grgur III (731-741) poslao neuspješnu molbu za pomoć franačkom majordomu na dvoru Karla Martela (koji je bio nosioc političke moći u kraljevstvu)[1]Kad su Langobardi ponovno zaprijetili Rimu, papa Stjepan II. (752-757) pobjegao je u Franačku pod zaštitu Pipina Malog, koji je 751. postao prvi karolinški kralj]] Franaka.[1] Papa Stjepan II. je 754. i formalno okrunio Pipina Malog, te iste godine kralj je sa svojom vojskom krenuo na jug, pa je do 756. uspio vratiti vlast papa po centru Apeninskog poluotoka, tad je svojom darovnicom dao papi zemlje koje su postale nukleus Papinske Države, koja je egzistirala sve do 1870.[1]

Ti su događaji vjerojatno inspirirali sastavljanje Konstantinove donacije, koja se kasnije pokazala kao falsifikat. Na osnovu nje se tvrdilo da je prvi kršćanski car Konstantin Veliki, dao vlast nad Zapadnim rimskim carstvom papi Silvestru I. koji ga je okrunio za cara i izliječio od lepre. Kasnije je počela služiti kao jedan od dokaza za papinske tvrdnje o suverenitetu nad Zapadnom Evropom.[1]

Povezujući sudbinu prvenstva Rima sa Pipinovom podrškom, kao i ostalih vladara iz karolinške dinastije - Stjepan II. i njegovi nasljednici stekli su snažnog zaštitnika. Nakon tog je 769. održan koncil na kom je odlučeno da se izbor za novog papu, više neće održavati u Konstantinopolisu već na franačkom dvoru.[1]

Franačko-papinski savez bio je ojačan kad je papa Lav III (795-816), nakon razdoblja nemira u Rimu, koji je završio karolinškom intervencijom, okrunio na Božić 800. - Karla Velikog kao Rimskog cara. Iako su pape tim savezom dobile izvjesnu sigurnost, oni su istovremeno izgubili dio dotadašnje nezavisnosti, jer su i Karolinzi nastavili sa sličnom politikom kao i bizantski i rimski prethodnici, preuzevši značajnu kontrolu nad franačkom crkvom a i nad samim papom. Ipak s druge strane, i pape su imale izvjestan utjecaj na karolinške poslove zadržavajući pravo na krunidbu njihovih careva, a ponekad se nisu ustručavali ni od direktne intervencije u političkim sporovima.[1]

Kad je karolinška moć nakon 9 i 10. vijeka oslabila, papinstvo se ponovno našlo na udaru moćne rimske aristokracije, uključujući i porodicu Crescenzi. Rivalitet nad tim tko će steći kontrolu nad papinskim tronom uz veliku mrežu pokrovitelja bitno je oslabiljena institucija pape. To poprilično kaotično stanje privuklo je pažnju Otona I koji je 962. godine oživio carstvo Karla Velikog i inzistirao na stabilnosti pape, koji je trebao legitimirati njegovu vladavinu. U skladu s tim ciljem - Oton I je sa puno pouzdanja podupirao papu - Ivana XII (955.-964) koji je trebao uvesti reda u taj moralni kaos.[1]

Krajem 10. i početkom 11. vijeka problemi na papinskom dvoru i politički uvjeti na Apeninskim poluotoku postali su takvi, da su pojačane bliske veze između papa i njemačkih careva, što je postalo naročito izraženo od papa Silvestra II (999-1003) i Otona II. Ipak i bez obzira na taj savez, kako su carevi bili često odsutni iz Rima, lokalna aristokracija bi se ponovno dočepala poluga vlasti, jer su pape tog vremena bili slabi i korumpirani. Ali čak i u ta mračna vremena 10. i 11. vijeka - Rim je ostao centar hodočašća kao grad sv. Petra brojnih martira i svetaca.[1]

Uz sve to - 11. vijek bio je doba revolucionarnih promjena u evropskom društvu. Sve je počelo 1049. kad se papa Lav IX. (1049. - 54.) pridružio širokoj reformskoj inicijativi koja je započela još početkom 10. vijeka, predstavljanjem moralnih i institucionalnih reformi na Koncilima u Reimsu, čime je iniciran reformski pokret (nazvan po njegovom lideru - papi Grguru VII 1073-85). Reformatori su nastojali vratiti slobodu i nezavisnost crkve i čvrsto razlikovali kler od svih ostalih društvenih staleža.[1] Naglašavajući jedinstveni status klera i njegovu veliku odgovornost za duhovni život svakog pojedinca, oni pokušali su zaustaviti praksu simonije (kupnja ili prodaja crkvenih položaja) i brak klerika.[1]

Papa Nikola II. (1059.-61.) uveo je jednu važnu mjeru, to je bio je izborni dekret iz 1059. Njime su kardinali organizirani kao savjetodavni organ papa, na taj način su postavljeni temelji za stvaranje budućeg Svetog kolegija kardinala. Taj novi organ imao je pravo imenovanja novih papa, čime je potaknuta nezavisnost izbora papa i ograničeno carsko uplitanje. Daljnje reforme naglašavale su prvenstvo Rima u vjerskim pitanjima i apsolutnu subordinaciju klera i laika papi.[1] Te rezolutne tvrdnje o papinskom primatu, pogoršale su napetosti između Rima i Konstantinopolisa i na kraju su 1054. dovele do Raskola Istoka i Zapada - između Katoličke i Pravoslavne crkve.[1]

Drugi značajan razvitak koji je prouzročila papinska reforma započeta 1049. bila je Borba za investituru. Taj sukob između pape Grgur VII. i cara Svetog rimskog carstva Heinricha IV izbio je kad se Heinrich pozvao na višegodišnje carsko pravo da intervenira kod izbora lokalnih biskupa i klera, i na taj način efikasno kontrolira svoju vlast.[1]

Taj sukob uzdrmao je dotadašnja pravila koja su vladala po kršćanskom zapadu. Poziciju pape iznio je u svom dekretu - Dictatus papae Grgur VII. kog je napisao 1075., u njemu je ponovno naglasio da je papa najviši crkveni autoritet. Iako je Grgur VII. bio primoran da pobjegne iz Rima, pa je i umro u egzilu, na kraju su prevladavali njegovi ideali, od tvrdnje o sakralnom kraljevstvu do negiranja bilo kakvih carsko - kraljevskih intervencija u crkvene poslove. Za razliku od njega - Heinrich IV je umro pod prijetnjom ekskomunikacije. Nasljednik Grgura VII - Urban II. (1088.-99.) uspio je obnoviti rimski prestiž kad je 1095. pokrenuo Prvi križarski rat.[1]

12. vijek bio je period rasta i transformacija tokom kojeg je završen proces reformi Grgura VII, pa je i papinstvo prilagođeno novoj realnosti, na osnovu događaja iz prethodnog vijeka. Papinstvo se kao tradicionalni religijski centar crkve, razvilo u veliku administrativnu i birokratsku instituciju. Tad je papinski dvor na neki način postao vrhovni sud, koji je imao jurisdikciju u širokom rasponu pravnih stvari i kreirao vrlo sofisticirane zakone i propise. Kako se nekad govorilo da su svi putevi vode u Rim, misleći prvenstveno na religiju, odtad se moglo reći da svi putevi vode u Rim zbog Kanonskog prava. Zbog tog uopće nije bilo slučajno, da je čak nekoliko sljedećih papa proglašeno svetim.[1]

Pape su se također prilagodile promjenjenim društvenim, vjerskim i političkim prilikama, tako da su i sami bili inicijatori stvaranja vlastitih. Nova izborna pravila koja je inicirao Grgur VII. tek su djelomično riješila probleme vezane uz papinsku sukcesiju, pa je zbog toga crkva pretrpjela dva raskola u 12. vijeku. Od Izbora 1130. do Konklave iz 1159, ovaj posljednji rezultirao je obnovljanjem sukoba između pape i cara Friedricha Barbarosse. Na kraju je završio tako da je legitimnim papom proglašen Aleksandar III (1159.-81.). Svađa zbog Konklave iz 1159 dovela je do odluke Trećeg lateranskog koncila iz 1179. po kojoj je kod izbora pape bila potrebna dvotrećinska većinu glasova kardinala.[1]

Pape tog vremena morale su se suočiti sa brojnim novim izazovima, od nastojanja apeninskih gradova da si osiguraju nezavisnost od svagog carskog ili biskupskog uplitanja, do bujanja heretičnih pokreta kao što su bili Valdenzi i Katari.[1]

Kršćanski teolog i pravnik - Inocent III. (1198.-1216.) bio je jedan od najmlađih papa kad se uspeo na tron. Pa je sa velikim žarom reagirao na sve izazove sa kojima se suočavala crkva. Inocent III. ojačao je instituciju - pape, predstaviši se kao Kristov vikar na zemlji, posrednik između Boga i čovječanstva. Obnovio je efikasnu vladu Papinske Države, za njegovog pontifikata Engleska, Bugarska i Portugal postale su papinska lena. Inocent III. je proširio papinsku pravnu nadležnost tvrdeći da je nadležan za sva pitanja vezana za grijeh, pa se aktivno uplitao u političke prilike Francuske i Svetog Rimskog Carstva. Pokrenuo je Četvrti križarski rat (1202.-04), koji je doveo do Pada Konstantinopolisa i Katarskog križarskog rata, koji je bio namijenjen gušenju hereze po Južnoj Francuskoj, uz to ostao je upamćen kao onaj koji je odobrio zakon po kom su Židovi morali nositi specijalnu odjeću.[1]

Uz sve to bavio se i čisto religijskim pitanjima, odobrivši redove Franje Asiškoga (Franjevci 1209.) i sv. Dominika (Dominikanci 1215.). Predsjedao je Četvrtim lateranskim koncilom održanim 1215., koji je pokrenuo različite reforme i odobrio korištenje termina transupstancijacija kojim je opisana euharistijska transformacija.[1]

Tokom 13. vijeka, nasljednici Inocenta III nastavili su njegovu politiku i proširili papinsku vlast. Pape su počele provoditi Inkviziciju i bacile anatemu na cara Svetog rimskog carstva Fridrika II, time je završio sukob koji je započeo još u 11. vijeku, njime je definitivno potkopana carska moć za generacije koje dolaze. Centralizacija administrativnih i jurisdikcijskih funkcija provedena je osnivanjem Rimske kurije (organ službenika koji pomažu papi), ali je to istovremeno dovelo i do povećanja financijskih i administrativnih poteškoća. Kako bi se mogla provesti neka reforma koja bi ublažila to stanje - 1294. izabran je pobožni pustinjak Pietro da Morrone kao papa Celestin V.. Kako ipak Celestin nije bio na visini zadatka, on je već u januaru iste godine podnio ostavku (kao jedan od rijetkih papa koji je to učinio svojevoljno). Sljedeći izbori doveli su na vlast jednog od najekstremnijih zagovornika papinskog autoriteta - Bonifacija VIII (1294-1303). Iako je bio briljantan advokat, njegova tvrdoglavost dovela ga je do sukoba s francuskim kraljem Philippom IV, na kraju je to rezultiralo propašću srednjovjekovnog papinstva. Poniženje koje je morao otrpjeti Bonifacije VIII. uz poslovičnu rimsku korupciju prisilili su Vatikan da se zbog francuskog pritiska preseli 1309.u Avignon. Takozvano "Babilonsko ropstvo" papa potrajalo je do 1377.[1] Avignonski pape, bili su jednako kvalificirani upravitelji kao i njihovi rimski predhodnici, ali se u ničem drugom nisu baš specijalno isticali. Tako je Ivan XXII. (1316-34) ostao upamćen po svojoj borbi sa duhovnim franjevcima i njegovim vrlo diskutabilnim stavovima o Božjoj viziji (iskustvo Boga u životu nakon smrti). A Klement VI. (1342.-52.) zapamćen je kao zaštitnik Židova od progona za Crnu smrt, i kao veliki mecena umjetnosti. Nažalost i oni su nastavili sa praksom korupcije, iako su bili daleko od Rima, ali su istovremeno zazivali vjersku i organizacijsku reformu. Kako se u to vrijeme da se evropski svijet počeo atomizirati na svoje sastavne nacionalne dijelove, to je ugrozilo univerzalizam crkve i papa.[1]

Pape za renesanse i reformacije

Talijanska renesansa, koja je često povezuje sa Petrarcinom smrću 1374., i generalno promatra kao prekid sa srednjovjekovnom kulturom, iako to nije sasvim točno, pogotovo ne za pape, koji su se i nadalje bavili brojnim srednjovjekovnim temama.[1] Kontinuirani pad političke moći Svete stolice ubrzan je Zapadnom šizmom (1378.-1417.), raskolom u kojem su rivalske frakcije kardinala izabrale svaka za sebe - pape u Rimu i Avignonu. Raskol je izbio i kao posljedica sve većih zahtjeva, za koje su agitirali petrahisti i Katarina Sijenska da se pape vrate u Rim. Papa Grgur XI. (1370.-78.) pokušao je za svog pontifikata dokinuti taj raskol, kao i njegov nasljednik - Urban VI. (1378-89), koji je to pokušao na takav način da je od sebe odbio velik broj kardinala, koji su izabrali novog papu i vratili se u Avignon. Iako su tadašnji kršćani bili podijeljeni u svojoj lojalnosti, svi su prepoznali opasnu situaciju u kojoj su se našli. Teolozi su na taj problem odgovorili svojom doktrinom o usuglašenosti, po njoj je ekumenski koncil imao veće ovlasti od pape i mogao ga je odbaciti (smjeniti). Iako je koncilski pokret konačno propao pod težinom vlastitog uspjeha, on je ipak pomogao u rješavanju krize.[1]

Zapravo je tek Koncil u Konstanzu iz 1417. okončao raskol, odbijajući ili prihvaćajući ostavke troje rivalskih papa (jedan od njih je izabran na Koncilu u Pisi 1409.)[1]

Za vrijeme pontifikata pape Nikola V. (1447.-55.) došlo je do obnavljanja klasičnih studija koje su doprinijeli razvoju humanizma i renesanse. Nikola V. je također inicirao obnovu Bazilike sv. Petra i Vatikanske biblioteke. Sujetni i razmetljivi papa Pavao II. (1464.-71.), poznat kao manijakalni kolekcionar sagradio je veličanstveni Palazzo Venezia u Rimu. Njegov nasljednik papa Siksto IV. (1471.-84.) nastavio je sa uljepšavanjem grada. Svoj svjetovni karakter - pape su kao kulminaciju doživjeli kad je za papu izabran Rodrigo Borgija kao Aleksandar VI. (1492.-1503.). Taj proces se nastavio i za vrijeme pape Julija II. (1503-13), koji se pokazao velikim mecenom umjetnosti. Na mnoge načine, Julije II. kog su prozvali "strašnim", svojim brojnim djelima iskazao se kao bolji knez nego svećenik, i to zbog svoje ljubavi prema ratnoj vještini i političkim intrigama.

Njegov kurs slijedio je papa Lav X. (1513.-21.), koji je navodno u svom nastupnom govoru rekao - "Bog nam je dao papinstvo, a sad ga uživajmo".[1] Tokom 15. i 16. vijeka, pape su prikupile poprilično kršćanskog kapitala, pa su se proslavile i kao mecene takvim umjetnicima kao što su Rafael, Michelangelo i Leonardo. Kako se renesansni Rim počeo profilirati sve više kao centar umjetnosti, nauke i politike, tako je i njegov vjerski utjecaj opadao. Time su započeli procesi koji su doveli do protestantske reformacije u 16. vijeku.[1]

Zbog toga nije ni čudo da su pape renesanse, od kojih je većina bila više uključena u kojekakve političke i financijske angažmane nego u vjerskiživot, pokazali nesposobnim efikasno reagirati na krizu. Tek su kasnije pape pokušali reformirati crkvu organiziravši Tridentski koncil (1545.-63.) i protureformaciju. Teološke i crkvene odluke tog koncila uvelike su odredile oblik katoličke crkve do druge polovice 20. vijeka.[1]

Novovjeki pape

Pape ovog perioda pronašli su svoje programe, kao odgovor na izazove rastuće snage nacionalnih država. S druge strane bilo je i pozitivnih događaja, kao što je reforma Kolegija kardinala i osnivanje novih redova kao što su Teatinci (1524), Barnabiti (1530), Kapucini (1619), i vjerojatno najvažniji od svih Jezuiti (1540).[1] Ti redovi su odigrali ključnu ulogu u revitalizaciji crkve i rastućem utjecaju papa. Oni su omogućili prvim papama novog doba, naročito Piu V (1566.-72.), Sikstu V (1585.-90.), Pavlu V (1605.-21.), Inocentu XI (1676.-89.) i Benediktu XIV (1740.-58) da nastave sa politikom evangelizacije.[1]

Osnivanje Kongregacije za evangelizaciju naroda 1622. osvjetlilo je važnost papa u misionarskom pokretu. Pape tog vremena su također pokušali provesti politiku Tridenskog koncila, ali su naišli na političke i diplomatske prepreke, kao i na činjenicu da je kršćanstvo ostalo razjedinjeno na rivalske države čiji su vjerski interesi često bili podređeni dinastijskim i nacionalnim ambicijama.[1]

Odlučni da nastave kampanju protiv hereze, pape protureformacije radili su to nekonzistentno, pokazujući dvoličnost prema modernizaciji. Iako su se bunili protiv sve većeg kršenja papinskih prerogativa od strane novonastalih nacionalnih država, objeručke su prihvatili ideju o strukturalnoj modernizaciji, što je dovelo do veće centralizacije u crkvi oko papa.[1]

Prosvjetiteljstvo iz 18. vijeka stvorilo je generalno neprijateljsku klimu prema religiji, a naročito prema papama. Filozofi i politički lideri u Francuskoj, Španjolsko, Portugalu, Napulju i drugdje pokrenuli su dva odvojena napada na političke i vjerske programe papa, koncentriravši velik dio svog žalca na Jezuite, koje je papa Klement XIV. (1769.-74. ) bio je prisiljen ukinuti 1773.[1] Da bi se stvari pogoršale, centralizaciji papinstva usprotivili su se pokreti kao što su Galikanizam (Francuska), Febronijanizam (Njemačka) i Jozefizam (Austrija, Italija), od kojih je svaki bio za nacionalnu crkvenu autonomiju.[1]

Pape novih vremena

Istovremeno sa revolucionarnim dobom u Evropi, koje je počelo sa Francuskom revolucijom, nastavili su se napadi na pape. Oni su doveli i do hapšenja dviju papa od strane Francuza, Pia VI (1775.-99.) i Pia VII (1800.-23.) i stvaranja Rimske Republike (1798.-99.), koja je zamijenila Papinsku Državu. Premda su konzervativne sile uspjele ponovno oformiti Papinsku Državu na Bečkom kongresu (1814.-15.) Pape su se tad suočile sa talijanskim karbonarima i risorgimentom pokretom za Ujedinjenje Italije iz 19. vijeka.[1] Pio IX. (1846.-78.), najduže vladajući papa, započeo je svoju karijeru kao reformator, ali je vremenom postao sve konzervativniji u svojim stavovima; njegov Syllabus errorum iz 1865. navodi 80 "glavnih pogrešaka našega vremena" i postavlja crkvu na konzervativni kurs koncentriran na papinstvo.[1]

Pape tog vremena pronašli su saveznike u konzervativnim političkim snagama, kako bi potkopali modernističke i liberalističke utjecaje unutar same crkve, i kompenzirali gubitke nastale ukidanjem Papinske Države i njenim uklapanjem u novu Kraljevinu Italiju 1870.[1] Kako im je malo preostalo od svjetovne moći, pape se sve više oslanjali na svoj duhovni i moralni autoritet, utirući put za tezu o papinoj nepogrešivosti i ultramontanizmu (ideja da je papa apsolutni vladar crkve). Zbog tog je Prvi vatikanski koncil održan 1870. - tezu o apsolutnom primatu pape i njegovoj nepogrešivosti u "pitanjima vjere i morala", službeno definirao kao pitanje religije.[1] Nakon tog je papa Lav XIII. (1878.-1903.) osudio Amerikanizam (pokret među Američkim katolicima koji su nastojali prilagoditi crkvu suvremenoj civilizaciji), a papa Pio X. (1903.-14.) osudio je Modernizam (pokret koji je koristio suvremene historijske i kritičke metode u tumačenju katoličkog nauka te tako doveo u pitanje papinsku centralizaciju).[1] Lateranski ugovor koji je 1929. sklopio Pio XI. sa talijanskom fašističkom vladom omogućio je stvaranje minijaturne države Vatikan i tako ponovno papama donio i funkciju suverena.[1]

Usprkos socijalnom programu koji je 1891. pokrenuo Lav XIII. svojom enciklikom Rerum Novarum (O novim stvarima), u |Rimu je uvijek tinjala sumnja u liberalne ideje i modernizam sve do Drugog vatikanskog koncila, kog je 1962. sazvao papa Ivan XXIII. (1958-63) a nastavio sve do 1965. Pavao VI. (1963-78).[1] Ivan XXIII. je inzistirao na "usavršavanju", kako bi modernizirao crkvu, i u tome je djelomično uspio. Premda su mnogi konzervativni katolici mislili da je koncil u svojim zahtjevima otišao predaleko, to se naročito odnosilo na ukidanje tradicionalne mise na latinskom, kao i na teološke i organizacijske promjene nakon koncila, koji je značajno revitalizirao crkvu i otvorio je reformama, ekumenskom dijalogu i povećanom angažmanu biskupa, svećenika i laika. Na internacionalnoj razini, pape su preuzela dinamičniju ulogu nakon neuspjelih pokušaja mirovnog posredovanja tokom Prvog i Drugog svjetskog rata koje su pokušali pape Benedikt XV. (1914-22) i Pio XII. (1939.-58.) Zbog tog je krajem 20. vijeka zapela kanonizacija Pia XII. jer su isplivale kontroverze oko njegove neutralnosti tokom Drugog svjetskog rata i njegov neuspjeh da snažnije i otvorenije osudi Holokaust, što su njegovi kritičari nazvali - "šutnjom". Za razliku od njega Pavao VI. pokrenuo je puno angažiraniju politiku, govoreći o brojnim problemima i putujući diljem svijeta.[1]

Internacionalizacijom Kolegija kardinala koja je sprovedena za pontifikata Ivana XXIII., povećan je broj kardinala na broj koji je daleko premašivao granicu od 70, koju je postavio Siksto V. - 1586. Kao odgovor na taj problem Pavao VI. uveo je novi propis po kom kardinali stariji od 80 godina, više nisu mogli glasati za papu, i tako ograničio broj kardinala sa pravom glasa na 120. Iako je Ivan Pavao II. (1978.-2005.) proglasio kardinalima, daleko najveći broj od bilo kojeg od svojih prethodnika, svojim dekretom (Apostolskom konstitucijom) iz 1995. - Universi Dominici Gregis potvrdio je broj kardinala koji mogu glasati na 120. Već slijedeće 1996. izdao je niz pravila koja reguliraju izbore za papu, od kojih je jedan pod uvjetom da se u određenim okolnostima tradicionalno potrebna većina od dvije trećine plus jedan glas - može zamijeniti jednostavnom većinom. Ovo pravilo je 2007. ukinuo njegov nasljednik Benedikt XVI. (2005-13).[1]

Pontifikat pape Ivana Pavla II., ostao je zabilježen kao jedan od najdužih u historiji, ostavio je dubok trag na crkvu i papinstvo. Karizmatičan i prilično voljeni lik - Ivan Pavao II. proputovao je svijetom više od svih ostalih papa zajedno, on je odigrao jednu od ključnih uloga u raspadu komunizma u Poljskoj i ostatku Istočne Evrope. Za svog dugog pontifikata kanonizirao je brojne nove svece i napravio velike korake u međureligijskom dijalogu sa nekršćanima.[1] On je uspostavio formalne i pune diplomatske odnose sa Izraelom i inzistirao na pomirenju sa Židovima i Judaizmom, bio je prvi papa koji se molio u sinagogi, i uputio se historijsko hodočašće u Jeruzalem, za vrijeme kog se molio na Zidu plača.[1] I pored te progresivnosti, on je zadržao tradicionalne stavove o brojnim pitanjima, od onog o zaređenju žena, celibatu, homoseksualnosti, kontroli rađanja i abortusu.[1] Vrlo oštro se se suprotstavio teologiji oslobođenja, za koju je smatrao da je previše bliska marksizmu. Njegova nastojanja da se smanji jaz sa drugim kršćanskim denominacijama urodila su vrlo skromnim plodovima.[1]

Njegov kruti stav protiv korištenja kondoma u sprječavanju spolno prenosivih bolesti bio je kritiziran od strane aktivista za ljudska prava i nekih političara zbog tog jer je doprinjeo širenju AIDS-a u Africi. Skandali devedesetih i početkom 20. vijeka vezani uz brojne slučajeveseksualnog zlostavljanja od strane svećenika, ponukali su njegove kričare da se dodatno bace na ispitivanje mudrosti njegovih stavova o seksualnim pitanjima. Ta polemika postala je dio višegodišnjih rasprava, u koju su se uključili kako brojni katolici, tako i oni koji to nisu. Dilema se svodila na to je li crkva previše ili premalo uključena u sekularno - moderno doba.[1]

Izbor 2005. konzervativnog njemačkog teologa i kardinala Josepha Ratzingera za novog papu Benedikta XVI. nije odmah riješio dileme iz polemika vođenih za predhodnog pape. Benedikt je sa istim žarom kao njegov predhodnik nastavio predano raditi na ekumenskoj i međureligijskoj suradnji. Ipak iako je još Drugi vatikanski koncil naglasak stavio na to da crkva treba da svoju misiju treba graditi kao odgovor na suvremene kulturološke izazove, - Benedikt XVI. je svojim propovijedima, javnim nastupima i enciklikama, uključujući Deus caritas est (["Bog je ljubav" iz 2006.) i Spe salvi (U nadi smo spašeni) iz 2007.) - ponudio je umjesto tog oštru kritiku "temelja modernoga doba" i upozorio na "opasnosti" sekularizma.[1]

Papa Franjo izabran je 2013., nakon što je Benedikt XVI., iz zdravstvenih razloga podnio ostavku (i tako postao prvi papa u gotovo šest vijekova koji je to napravio). Franjo je postao prvi Južnoamerikanac i prvi jezuit koji je postao papa, predstavljen je kao nova nada, kako za sam kleru tako i za laike u vremenu kad se katolička crkva suočava sa brojnim skandalima i kontroverzama. U svom kratkom pontifikatu, napravio je brojne poteze, koji odstupaju od tradicije i koji se ne dopadaju konzervativcima, kao što je bilo pranje nogu dviju mladih žena, od kojih je jedna bila muslimanka, i to na Veliki četvrtak - dan koji je po tradiciji isključivao žene.[1]

Papine titule

Povezano

Izvori

Vanjske veze